Nova otkrića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci: Kako je 1698. godine spriječeno masovno iseljavanje Bošnjaka?

Tokom svoje hiljadugodišnje historije Bošnjaci su prolazili kroz burne periode i mnogo puta bili u opasnosti da kao narod nestanu.

Posebno tešku situaciju preživljavali su krajem 17. stoljeća, kazao je u izjavi za Fenu hfz. Haso Popara bibliotekar koji vodi Fond rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

U povodu Svjetskog dana izbjeglica, 20. juna, hfz. Popara za Fenu prvi put prezentira nekoliko neobjavljenih dokumenata iz kojih se vidi kakvo je dramatično stanje vladalo u Bosni krajem 17. stoljeća.

Tako se u jednom izvještaju koji su ulema, dobri ljudi, šejhovi i sirotinja grada Sarajeva 1695. godine uputili Visokoj porti navodi:

“Naš kraj se nalazi na samoj granici Carstva. Neki naši, koji su bili sposobni za borbu i rat, su za vrijeme ratova u bojevima izginuli, a neki su, opet, prošle godine pomrli od kuge. Neki su za vrijeme suše i nerodice i pred navalom neprijatelja pobjegli. Ono što je preostalo, ima dvanaest godina kako se, koliko mogu, bore sa dušmanima. U našoj bližoj i daljoj okolini, jedna raja je prebjegla neprijatelju, a jedna se odmetnula u hajduke. Na drumovima stalno pljačkaju trgovce, putnike i ono što je od raje preostalo… Od 48 nekada uređenih i naseljenih kadiluka u vilajetu Bosni ostalo je još svega tri-četiri kadiluka. U strahu od neprijatelja koji se približava sa sve četiri strane, ehalija pretežno živi po skloništima i pećinama.”

Popara dalje navodi da su dvije godine kasnije, nakon prodora Eugena Savojskog i razaranja Sarajeva u oktobru 1697. godine, Bošnjaci bili dovedeni na ivicu rasula i da ih je samo stroga naredba sultana Mustafe II održala na okupu i spriječila od masovnog iseljenja.

Naime, on kaže da je početkom 1698. godine bosanski namjesnik Daltaban Mustafa-paša dobio strogu naredbu od sultana u kojoj se kaže:

“Došla je obavijest da neki žitelji vilajeta Bosne šalju svoje porodice i čeljad u druge krajeve i da, pod raznim izgovorima, i oni bježe. Ovo je dovelo do zbrke i nereda među stanovništvom toga kraja. Naređuje se gore spomenutom veziru da čim dobije ovaj emr-i šerif, odredi sa svoje strane pouzdane ljude na sve prolaze i prijelaze koji će ih dobro zatvoriti, uzeti ih u svoje ruke i sve vraćati natrag. Svima će se strogo narediti da ostanu tamo gdje su i bili. Ovo se ima uzeti kao stroga naredba.”

Nedugo potom, nastavlja hfz. Popara, na adresu bosanskog valije i mutesarrifa Hercegovačkog sandžaka stigle su dvije visoke carske zapovijedi.

U prvoj je stajalo da je izbjegli prizrenski kadija Mevlana Mehmed Visokoj porti poslao arzuhal u kome moli da mu se dozvoli da izvede svoju porodicu i majku iz Pljevlje u Prizren. Dok je on još bio u tešanjskom kadiluku za vrijeme neprijateljske okupacije sva njegova imovina je raznesena i opljačkana. On je izbjegao i sada se sa porodicom nalazi u Pljevljima. Spao je drugima na milost, jer nema ni najminimalnijih potreba ni za sebe ni za svoju porodicu. Već godinu dana se nalazi u gore navedenom kadiluku i više ne može tamo ostati.

Zamolio je da se izda hukm-i humajun, kojim će mu se dozvoliti da prevede majku i ostalu porodicu iz Pljevlja u Prizren. Izdat je emr-i šerif kao što je zamoljeno, kazao je.

U drugoj zapovijedi je stajalo, kaže Popara, da su neka ulema, šejhovi i dobri ljudi iz Istanbula dostavili Visokoj porti mahzar u kome su zamolili da se ne zabranjuje Bošnjaku šejh Ahmedu, sinu Abdulkerima, da prevede osam članova svoje porodice iz kasabe Pljevlja u Istanbul.

Bošnjak šejh Ahmed, sin Abdulkerima, vaiz u džamiji Evlije Mehmed-efendije na Dva mejdana u Istanbulu otišao je u Bosnu da posjeti rodbinu i da prevede svoju porodicu u Istanbul. Još se nije vratio iz svoga kraja. Ostao je u kasabi Pljevlje zajedno sa svojom porodicom, ponižen i u očajanju. Stoga su zamolili da se izda hukm-i humajun kojim će se narediti da se spomenutom šejh Ahmedu ne zabranjuje da prevede ukupno osam članova svoje porodice u Istanbul.

Na kraju carske zapovijedi stoji: “Odobrava se da prevede (preseli) samo svojih osam članova porodice, s tim da se zabrani bilo kome drugom da napušta taj kraj i da se iz njega iseljava.”

Hafiz Popara ističe da je zanimljivo da bosanski valija, ne samo što nije izvršio sultanovu zapovijed, nego je ubijedio i samog sultana da promijeni svoju odluku i izda novi ferman.

U fermanu se navodi kako je “nedavno je bio izdat ferman kojim je bilo odobreno Bošnjaku Ahmedu, sinu Abdulkerima, šejhu i vaizu džamiji Evlije Mehmed-efendije na Dva mejdana u Istanbulu da preseli porodicu iz Pljevalja u Istanbul. Ali, danas bi ovo njegovo preseljenje s porodicom izazvalo pocjepkanost kod ostalih. Sve dotle dok se ne izda ponovo emr-i šerif, niti se odobrava gore imenovanom, niti bilo kome drugom da preseljava porodicu iz Bosne u druge krajeve, niti im se dozvoljava da idu iz svoga zavičaja. Stoga se naređuje svima da sjede tamo na svojim mjestima i posjedima (yurtlerinde).”

– Ova posljednja zapovijed je posebno važna, jer su njome poništene sve ranije dozvole za iseljenje i stavljena zabrana na izdavanje novih dozvola, ma o kome se radilo – otkriva hfz. Haso Popara za Fenu, a u povodu Svjetskog dana izbjeglica.

izvor: FENA

Prije 25 godine Republika Bosna i Hercegovina postala članica UN-a

22. maja 1992. godine, Republika Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene nacije (UN), ali bez obzira na to na nju je nastavljena bespoštedna agresija, koja je trajala sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu, 14. novembra 1995. godine.

To je učinjeno nakon donošenja Rezolucije 755 – prijem BiH u UN, od 20. maja 1992. godine.
Za vrijeme svog 25 godišnjeg članstva u UN-u Bosna i Hercegovina je izabrana za nestalnu članica Vijeća sigurnosti UN-a, u periodu 2010. – 2012. godina.

Republika Bosna i Hercegovina je u UN primljena poslije proglašavanja nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992. godine. Tog dana, 6. aprila, koji se inače, proslavlja i kao Dan Grada Sarajeva, BiH su priznale države tadašnje Evropske ekonomske zajednice (EEZ), današnje EU, a dan kasnije i SAD.

Dan međunarodnog priznanja, 6. april uzima se kao zvaničan datum početka agresije na BiH i Sarajevo, iako su stradanja stanovništva zabilježena mjesecima ranije, kao oni u februaru i martu 1992. u tadašnjem Bosanskom Brodu, sada samo Brodu, Bijeljini, kao i Kupresu.

Izravni napad tada regularnih snaga bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) desio se još početkom oktobra 1991. godine od 2. do 5. paljenjem sela Ravno u tadašnjoj opštini Trebinje, sada samostalnoj općini u Federaciji BiH istoimenog naziva.  
A, upravo u oktobru 1991 godine Bosna i Hercegovina izglasava suverenost.

Na osnovu toga je uslijedio i referendum za nezavisnost koji je sproveden 29. februara. i 1. marta 1992. godine, kojeg je većina srpskog stanovništva uglavnom bojkotovala.

Na referendumu, na kojem se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (ukupno glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto) izjasnilo za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine kao “suverene i nezavisne države ravnopravnih građana i naroda  – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. 

izvor: Akos.ba

Kako je BiH 1992. dobila zastavu s ljiljanima: Cilj je bio izbjeći etničke podjele i naglasiti obnovljenu državnost

U posljednjih nekoliko dana aktuelna je priča o bosanskohercegovačkoj zvaničnoj zastavi iz perioda 1992-1998. na kojoj je dominiralo šest ljiljana. Historičar Emir O. Filipović, koji se inače bavi heraldikom i bosanskim srednjovjekovljem, detaljno je u jednom radu objasnio kako je ova zastava postala zvanično obilježje BiH

U svome radu “Grb i zastava BiH u 20. stoljeću” Emir O. Filipović piše kako su specifični uvjeti na početku 1990-ih nalagali da je u traganju za novim državnim simbolima najpogodnije bilo posegnuti u davno vrijeme srednjeg vijeka kada je Bosna imala jasna i sasvim određena heraldička znamenja. Time se željela istaći obnovljena bosanska državnost, pri čemu nije zanemarena ni “nacionalna neutralnost” novog grba. 

“Iako je to samo po sebi bilo problematično, jer se uzusi iz srednjeg vijeka ni po čemu nisu mogli preslikavati na suvremenu nacionalnu stvarnost, rješenje se činilo zadovoljavajućim”, piše Filipović.

Pokušaj izbjegavanja nacionalnih podjela

Izborom simbola iz starije prošlosti, u kojoj nije bilo etničkih podjela, nastojalo se izbjeći podizanje nacionalnih tenzija koje su u to vrijeme bile dovoljno zategnute. 

Zastava BiH 1945-1992.

“Novi grb i nova zastava trebali su Republiku Bosnu i Hercegovinu staviti na kurs multietničkog jedinstva, u kojem bi pobijedili principi mira i međusobne tolerancije svih bosanskohercegovačkih stanovnika bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili pak bilo koju drugu pripadnost. Međutim, simboli usvojeni 1992. godine poslužili su, a i danas služe, razdvajanju i cijepanju kako Bosne i Hercegovine, tako i naroda koji žive u njoj. S obzirom da zastave i drugi simboli u novim državama obično ne uspijevaju zadovoljiti sve njene stanovnike i predstaviti jedinstvo države, oni često postaju izraz snažnih podjela unutar nje”, smatra Filipović.

To samo po sebi ne znači da su simboli glavni uzročnik po-djela u društvu. Uglavnom je situacija sasvim obrnuta; te podjele dolaze prve, dok su neslaganja oko državnih simbola tek jedna od njihovih posljedica, pojašnjava se dalje.

Ljiljani preuzeti iz srednjeg vijeka

Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela Odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine. 

Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih znanstvenika, koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine. 

Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant ispred Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.

Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svjetlo plava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja, zajedništva i sl, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3.

Sadašnja zastava BiH

Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi “novi’” bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novaca. Ipak, članovima Stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. Plašt kralja Tvrtka I. Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog.

Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan iz doba bosanskog kraljevstva pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa time, Stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti, koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubudu će treba završavati na vrhu sa stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.

Privremeno, pa zvanično rješenje

Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja.

Kako je u to vrijeme izbio rat, Stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo “kozmetičke promjene” promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu, i osnovnu boju zastave iz svjetlo plave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici od 4. maja 1992. godine (Uredba br. 02-011-343/92.) prihvatilo ponuđena rješenja za grb i zastavu bez ikakvih primjedbi, čime su ti simboli postali zvanična državna obilježja, kao privremeno rješenje, dok su prečišćenim tekstom Ustava R BiH iz 1993, članom 7. za grb, i članom 8. za zastavu, usvojeni kao trajno i konačno rješenje.

Dejtonskim sporazumom predviđeno je da BiH dobije nova obilježja o kojima su se trebale dogovoriti bh. vlasti a do tada su ostali važiti “ljiljani”. No, kako dogovor nije bilo moguće postići, novu zastavu i grb konačno je 1998. nametnuo visoki predstavnik Carlos Westendor.

izvor: klix.ba

Dan kada je odbranjeno Sarajevo: Kad se lijepi sunčani dan pretvori u pakao

U aprilu 1992. grad je napadatnut, a 2. maja on je odbranjen, ali je započela i najduža opsada u suvremenoj historiji ratovanja.

Facebook

Twitter

Email

Piše: Nihad Kreševljaković

Zanimljivo je da od svih datuma iz perioda, većina ljudi se sjeća samo 6. aprila ili 2. maja. U aprilu je grad napadnut, a 2. maja on je odbranjen, ali je započela i najduža opsada u suvremenoj historiji ratovanja. Uglavnom, kada započinje priča o 2. maju, ona počinje rečenicom: “Bio je lijep i sunčan dan”. Mogle bi se ispisati knjige i knjige kako bi se opisalo samo ono što se događalo tog jednog dana.

Jutro je bilo mirno. Lijep i sunčan dan. Iako su građani bili svijesni da su u ratu, većina ih se nadala da je pitanje dana kada će se iznaći neko rješenje. Na televiziji se vrtio telop kojim su se “zaraćene strane molile da prestanu sa sukobima”. I građani su se uglavnom pravili kao da ne razumiju šta se događa.

Grad još uvijek nije bio u poptunosti pod opsadom. Iz njega se još uvijek nekako moglo i izaći, ako niste imali problem da pri tome prolazite kroz brojne vojne punktove. Granate su, do tada, padale uglavnom po rubnim dijelovima grada. Korišteni su minobacači kalibra 82 mm. Bitke su, prethodnih dana, uglavnom vođene pod okriljem noći, pa su tako i tog 2. maja građani do popodnevnih sati vješto simulirali neki normalni život. Ulicama su ljudi šetali, a radile su i neke kafane. Na ulicama su, kao i svakog dana bili i prodavači novina.

Granatiranje i imitacija života

Na naslovnici Oslobođenja velikim slovima je pisalo:”Nema pregovora s artiljerijom” što je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiliero – Izetbegović. Rubrika “U žiži” donosi tekst Emira Habula pod naslovom “Vrijeme zločina”. Autor upoznaje čitatelje sa činjencom da ono što se događa u BiH nije “normalni rat”, već da, naprotiv, takvo ratovanje još nije zabilježeno. Pored napomena o nebrojenim kršenjima Ženevske konvencije skreće pažnju da postoji ozbiljna sumnja da se u dijelovima istočne Bosne “vrši najteži oblik ratnog zločina – genocid”.

Pri dnu naslovnice je naslov “Agresija mora prestati”, izvučen iz teksta deklaracije visokih funkcionera KEBS-a u Helsinkiju. Sazanjemo da je Njemačka uvela vize za građane BiH. Vijest o sukobima u okolici Zvornika, te novi detalji o nedjelima u Foči. Avioni su u brišućem letu preletjeli iznad Konjica. Zenica još uvijek jedan od najmirnijih gradova u BiH, a u Donjem Vakufu, prilikom rušenja mosta, poginulo je petero ljudi. Napadnut je predajnik na Vlašiću, a nakon neprijateljskog zauzimanja releja na Trebeviću, prekinuta je UKV veza Hitne pomoći.

Mostarci su, unatoč granatiranju, u pojedinim kvartovima proslavljali Prvi maj. Tu su i tekstovi o dokumentu EZ-a o sukcesiji SFRJ, o borcima sa Zlatišta, informacija o stanju u sarajevskoj Mljekari. “Mir na Kupreškoj visoravni?!”.  Loše vijesti stižu iz Živinica koje su raketirane iz aviona “Mig 21”, a u Širokom Brijegu paklena noć u kojoj su građani bili izloženi vatri raketa tipa “orkan”.

Na području općine Stari grad postavljeni su bezbjedonosni punktovi namjenjeni borbi protiv lopova. Građani Sarajeva se obavještavaju o poskupljenju gradskog prijevoza, a Zavod za transfuziologiju apeluje na građane da daju neophodnu krv. U bolnici Koševo je nestalo sanitetskog materijala.

Iz Međunarodnog centra za mir poručuju “Posljedice genocida osjetit će generacije”. Pod naslovom “Izbjeglice u svome gradu” saznajemo da se kod 17.000 izbjeglica u Sarajevu kao stalno mjesto boravka navodi Sarajevo.

Pod naslovom “Poginulo 17 ljudi” nalazi se tekst o neredima u Los Angelesu. U rubrici o sportu saznajemo za uspjeh našeg šahiste Sokolova na predolimpijskom turniru u Barceloni. U tekstu  pod naslovom “Plavima srebro” govori se o uspjehu Jugoslavije na Olimpijadi slijepih šahista u Palma de Mallorci. U vrhu stranice je rezultat finalne utakmice u košarci. Partizan je pobijedio Crvenu zvezdu. Ni rubrika “Vodič kroz posao” nije prazna, a objavljeno je i nekoliko “malih oglasa”… Objavljena je i “kursna lista”, te TV program za 2. maj 1992.

Kad se lijepi sunčani dan pretvori u pakao

Tačno u podne, 2. maja 1992. godine započet će jedan od najgorih dana u historiji grada Sarajeva. Nakon puškaranja, koje se čulo iz pravca današnjeg Doma Armije, a tadašnjeg Doma JNA, uslijedit će do tada neviđen napad na grad. Grad je napadnut sa svih strana. U mnogim dijelovima grada vode se ulične borbe.

Već oko četiri popodne bilo je poginulih i ranjenih na obje strane. Glavni problem za branitelje grada predstavljala su oklopna vozila. Nekoliko vozila se već kretalo gradom. Kolona tenkova krenula je također iz pravca Grbavice, od Vrbanja mosta ka Skenderiji. Činjenica da su oklopnjaci, koji su se već nalazili u gradu pogođeni od strane branitelja, vjerovatno je utjecala na promjenu plana. Kolona tenkova se povlači na početne pozicije, odakle otvaraju paljbu ka civilnim objektima u gradu.

Ista situacija se dogodila i sa kolonom tenkova koja je krenula ka Aerodromskom naselju. Napadači očigledno nisu znali da branitelji grada ne raspolažu sa dovoljno protuoklopnih sredstava.

Najžešće borbe u toku dana vodile su se na prostoru Skenderije. Slike zapaljenih tramvaja prenijele su sve svjetske televizijske stanice. Oklopnjaci su se primakli na svega tridesetak metara od zgrade Predsjedništva BiH i Međunarodnog press-centra gdje su i zaustavljeni. Agresor je, unutarnjom  diverzijom zapalio zgradu Glavne pošte. Uništeno je 40.000 linija te telefonska komunikacija važnih državnih institucija. Pokušaj da se pješadijskim prodorom grad presiječe – zaustavljen je. Sarajevo je izloženo do tada nepojmljivoj artiljerijskoj paljbi. Minobacači od 82 mm postaju “dječija igračka” u odnosu na granate kalibra od 122 mm. Po prvi put grad je izložen i paljbi iz višecijevnih bacača raketa.

Drama usred tragedije

Prava drama započinje u 19:00 sati. Nakon povratka sa Lisabonskih pregovora Delagacija BiH na čelu sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem slijeće na sarajevski aerodrom. Predstavnici UNPROFOR-a, koji su bili obavješteni, i koji su trebali dočekati delegaciju, ne pojavljuju se. Umjesto UNPROFOR-a, dočekuje ih JNA. Zarobljavaju predsjednika i cijelu delegaciju.

Kao u nekom filmu, potpuno slučajni poziv jedne građanke u prostoriju gdje su se nalazili, dovest će predsjednika Izetbegovića uživo u program RTV SA. Započinje neviđeni medijski spektakl. 

Građani u skloništima, uglavnom preko tranzistora uživo prate pravu dramu. Borbe se u toku emisije rasplamsavaju, a snage branitelja vrše pritisak na Bistriku gdje se nalazi Komanda JNA. U vjerovatno najdužem dnevniku ikada, postignut je dogovor da se narednog dana oslobodi predsjednik Izetbegović sa pratnjom. Sa druge strane, branitelji tebaju dopustiti izlazak iz grada glavnokomandujećem JNA, generalu Milutinu Kukanjcu i njegovih 400 oficira i vojnika koji su se nalazili u kasarni. U kasnijim rekonstrukcijama ovog događaja često se naglašava pokušaj da se izvrši državni udar u kome se u glavnoj ulozi pojavljuje Fikret Abdić.

I nakon postignutog dogovora, i konačno završenog dnevnika, nastavljeno je granatiranje. Cijeli grad bio je u plamenu. Do ranih jutarnjih sati cijelim gradom su odjekivale granate. Uništeni su brojni javni i civilni objekti uključujući i zgradu Hitne pomoći.

Narednog jutra, cijeli grad je bio prekrivren staklom i prašinom. Dim se izvijao iznad grada. Mnoge zgrade su se još uvijek gorijee. Ljudi su provirivali iz svojih kuća. Na ulicama su bili i prodavači novina.

Na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov “Brutalan napad na Sarajevo”. Piše: “Tek će jutro pokazati koliko je života odnio jučerašnji dan pakla u Sarajevu, ali dileme nema – bio je to najteži dan u njegovoj historiji”…

Samo Bog je znao das u tog 3. maja Sarajlijama ostala “samo” još 1.394 takva dana i noći.

Izvor: Al Jazeera

Iz pera Nedžada Ibrišimovića: Priča o Mustafi Dovadžiji kojeg su četnici živa nabili na kolac 1942. godine

Opis morbidnog nabijanja na kolac partizana Mustafe Dovadžije od strane četnika 2.maja 1942. godine preuzet iz djela: “Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem”, str 21,22,23,24

POJAŠNJENJE POJAŠNJENJA

Josip Broz Tito

U mladosti trebalo da ode u Ameriku, ali nije. Bio vrhovni komandant partizana, koji su 1945. godine porazili četnike i ustaše. Kada je umro, zemlja mu se raspala, a svo oružje njegove armije Srbo-četnici uzeli sebi.

Početkom Drugog svjetskog rata Josip je dva puta pitao četnike hoće li zajedno s partizanima da se biju protiv fašista, a četnici rekli da hoće pa slagali.

Jednog lijepog proljetnog jutra, na obroncima Crepoljskog kod Sarajeva, stajala je grupa partizana, nekoliko Srba i jedan Musliman po imenu Mustafa Dovadžija.

“Hajde, druže naš mili, s nama”, rekoše mu Srbi-partizani prijatno.

Mustafa pođe, nikakvo zlo ne sluteći, a ti Srbi, samo što su zamakli, premetnuše se u četnike i Mustafu Dovadžiju živog nabiše na kolac. Bilo je to 2. maja 1942.

Evo kako je to opisao književnik Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

… tu je ležao hrastov kolac, dugačak oko dva i po metra, kako treba zašiljen na vrhu pokovan gvoždem i sasvim tanak i oštar, a cio namazan dobro lojem, drveni malj za nabijanje, konopci i sve ostalo.

Kad su Mustafi naredili da legne on obori glavu a četnici mu pridoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Ne govoreći ništa partizan leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Četnici priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme jedan četnik, Jovan, položi kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao žrtvi među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pred ispruženog i nagnu se nad njim da mu rasiječe sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u tijelo. Pri tom najstrašnijem dijelu krvnikova posla vezano tijelo mučenika zadrhta od kratkog i neprimjetnog uboda nožem, podiže se do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o zemlju. Čim je to svršio, Jovan skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji tupi dio koca, laganim i odmjerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo tijelo u koje zabija kolac a zatim dvojicu četnika, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Tijelo raskrečenog grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Čulo se kako nesretnik udara čelom o zemlju i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk, ni vapaj, ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je cijelo to rastegnuto i mučeno tijelo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Poslije svakog udarca Jovan je odlazio do ispruženog tijelo, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uvjerio da nije povrijedio nijedan od najvažnijih živih dijelova iznutrice, vraćao se i nastavljao posao.

U jednom trenutku kucanje prestade. Jovan je vidio kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i prosiječe to ispupčeno mjeto unakrst. Blijeda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva – tri udarca, laka i oprezna, i na prosječenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nahijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Jovan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica četnika okrenuše ukrućeno tijelo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Jovan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iza njih su bjelasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića vise nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom. Dvojica četnika stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Jovan je vikao na njih da paze da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupriješe kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.

Kad i to bi gotovo četnici se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Mustafa Dovadžija na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.

Tad četnici priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svjestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine riječi:

– Četnici, četnici… – grcao je – … da paski skapavate… paski pomrete!…

Izvor: Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem

bosnjaci.agency

Pismo srpskog snajperiste koji je ubio djevojčicu u Sarajevu: Vidio sam da se smije

“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992, rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice.

Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme…

Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?!

Ja se tu zlopatim, krvarim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao…

Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo…

Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Dio je ovo pisma izvjesnog Predraga O, rođenog Sarajlije koji je u posljednjem ratu prešao na stranu agresora i snajperom ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu.

Predrag je u Beogradu 2000. počinio samoubistvo jer nakon ovog ubistva više nikad nije bio isti, što je priča koju je objavila Slobodna Bosna. Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije.

Sarajevo će sutra 9. maja, pored Dana pobjede nad fašizmom, obilježiti i Dan sjećanja na djecu ubijenu u ovom gradu za vrijeme opsade od 1992. do 1995. godine.

Nezvanični podaci govore kako je za vrijeme opsade, u Sarajevu ubijeno oko 1,500 mališana. Udruženje roditelja ubijene djece raspolaže sa dokumentacijom od 534 ubijena djeteta. Prva dječija žrtva glavnog grada BiH pala je 2. maja 1992, kada je ubijena Aida, kćerka sarajevskog pisca za djecu Fahrudina Kučuka. Aida je imala šest godina.

Za naš je portal svojevremeno govorila i porodica Mirze Imamovića koji je imao pet godina kada je poginuo i čije su stvari bile izložene 2012. u SARTR-u, na izložbi predmeta djece ubijene tokom opsade u ratnom Sarajevu.

Njegova majka tada nam je citirala poslovicu, po kojoj ‘ono što se pravimo da ne postoji, kao da nije ni bilo’, i zato je bila zahvalna na izložbi. Pričala nam je i kako je Mirza bio divan dječak koji je s ocem redovno išao na utakmice. Kad je poginuo bio je jedinac, a danas ima dvije sestre.

Već godinama iz Udruženja ubijene djece Sarajeva insistiraju na inicijativi pred Tužilaštvom da se pokrene istraga o (planski) ubijanoj sarajevskoj djeci te da se zločinci koji su počinili ove zločine procesuiraju. Dvadeset i dvije godina nakon kraja rata, vrijeme je.

izvor: bosnjaci.agency

Zapis o zločinima Draže Mihailovića

   REHABILITACIJA DRAŽE MIHAILOVIĆA JE, SAMO PARAVAN, ODNOSNO „OPIPAVANJE PULSA“ MEĐUNARODNOJ ZAJEDNICI ZA SVE BUDUĆE REHABILITACIJE PRIPADNIKA NAJNOVIJE ČETNIČKE GENERACIJE BANDITA, KAO NAPRIMJER, SLOBODANA MILOŠEVIĆA, RADOVANA KARADŽIĆA, BILJANE PLAVŠIĆ, KOLJAČA BATKA, TE ČITAVE NEOČETNIČKE BULUMENTE KOJA TRUNE U HAŠKOM ZATVORU ILI PO ZATVORIMA U EVROPI. HISTORIJSKE ČINJENICE NEDVOJBENO POKAZUJU DA SE IZMEĐU PAVELIĆA I MIHAILOVIĆA, TAČNIJE, IZMEĐU USTAŠTVA I ČETNIŠTVA, MOŽE STAVITI ČVRST ZNAK JEDNAKOSTI.

NE ZNAM, ALI SE IMAM RAZLOGA PRIBOJAVATI DA ĆE SE U NJEMAČKOJ I ITALIJI USKORO POJAVITI KRITIČNE MASE NEONACISTA I NEOFAŠISTA KOJI ĆE TRAŽITI REHABILITACIJU NACIONALSOCIJALIZMA I ADOLFA HITLERA, TE FAŠIZMA I BENITA MUSSOLINIJA. VJEROVATNO ĆE I OVE GODINE NA ANZAC PARADI MARŠIRATI STARI I MLADI, NOVOODGOJENI ČETNICI I PONOSNO NOSITI SLIKE SVOGA REHABILITIRANOG VOĐE, KOJI JESTE PRESUĐEN I STRIJELJAN, ALI, VIDIMO DA NJEGOVA IDEJA I IDEOLOGIJA I DALJE ŽIVI, ČAK I OVDJE. TUŽNO JE DA AUSTRALIJA, ZEMLJA NAJVIŠIH STANDARDA DEMOKRATIJE I LJUDSKIH SLOBODA, SEBI DOZVOLJAVA TAKVU SRAMOTU KAKVA JE DIREKTNO PODRŽAVANJE I LEGALIZACIJA ČETNIŠTVA I ČETNIČKE IDEOLOGIJE.

Evo, iščeprkah dio originalnog teksta optužnice i to samo onaj koji se odnosi na dokazane zločine četničkog vođe Draže Mihailovića, a koji će svakom normalnom čovjeku zorno pokazati o kakvom se krvoloku radilo.

Vojno tužilaštvo Jugoslovenske armije – Vrhovnom sudu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd, 31. maj 1946. godine

Izvod iz optužnice protivu Mihailović Dragoljuba – Draže, dr Moljević Stevana i Žujović Mladena

Vojno tužioštvo Jugoslovenske armije 

Br. 711/46, 31. maja 1946. g.

Vrhovnom sudu Federativne Narodne Republike Jugoslavije – Vojno veće, Beograd

Na osnovu člana 46. Zakona o uređenju narodnih sudova i člana 14. alineje 2. Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države, a u smislu člana 7. i člana 19. Zakona o uređenju i nadležnosti vojnih sudova u Jugoslovenskoj armiji podnosim tome Sudu

OPTUŽNICU

protiv sledećih lica:

1. 1.Mihailović Dragoljuba – Draže, rođen 27 aprila 1893. godine u Ivanjici, od oca Mihaila i majke Smiljane rođene Petrović, Srbin, jugoslovenski državljanin, oženjen, otac dvoje dece, pre rata bio pukovnik bivše jugoslovenske vojske, a u toku okupacije proizveden u čin armijskog generala, bio ministar vojni izbegličke vlade i načelnik štaba Vrhovne komande takozvane jugoslovenske vojske u otadžbini – sada je u zatvoru.
2. 2.Dr. Moljević Stevana, rođen 6 januara 1888. godine u Rudom, od oca Jovana i majke Mitre, rođene Babić, otac dvoje dece, svršio pravni fakultet u Zagrebu, Srbin, jugoslovenski državljanin, pre rata bio advokat u Banjaluci, a za vreme okupacije bio član štaba Vrhovne komande Draže Mihailovića – sada u zatvoru.
3. 3.Žujović Mladena, rođen 5 juna 1895 godine u Beogradu, od oca Jevrema i majke Danice, pre rata bio advokatski pripravnik u Beogradu, Srbin, jugoslovenski državljanin, odsutan – sada u inostranstvu.

RATNI ZLOČINI 

41. Mihailović je putem bezbrojnih raspisa, naredaba, radiograma, direktiva, upućivanih svim njegovim komandantima, kao i pojedinim komandantima u konkretnim slučajevima, počev od jeseni 1941, izdavao stroga naređenja da bez milosti uništavaju sve borce Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, zarobljene i ranjene borce, sve simpatizere Narodno-oslobodilačkog pokreta, svakog onoga ko ma čime pomaže Narodno-oslobodilačku vojsku i partizanske odrede, nazivajući u svojim depešama, raspisima i direktivama sve pripadnike Narodno-oslobodilačkog pokreta komunistima, boljševicima, ustačko-boljševičkim bandama i tako dalje.

42. Mihailović je također izdavao naređenja svojim komandantima da uništavaju muslimane (koje je on nazivao Turcima) i Hrvate (koje je on izjednačavao sa ustašama).

43. Mihailović je uveo u primenu metodu ubijanja ljudi bez suda i ma kakvog ispitivanja krivice. Osude na smrt izricao je on, a to pravo bio je preneo i na svoje komandante korpusa, brigada, pa i bataljona. Osuđene na smrt je stavljao pod slovo „Z“.

44. Za izvršenje smrtnih osuda po metodi slova „Z“ (slovo „Z“ je početno slovo od reči „zaklati“, a lice stavljeno pod slovo „Z“ moralo je biti zaklano), Mihailović je dao direktivu da svaka njegova brigada formira „crne trojke“ koje su konspirativno radile. Po Mihailovićevim direktivama komandanti brigada su u „crne trojke“ odabirali krvoločne ljude koji su stupanjem u „crnu trojku“ davali pristanak da izvrše svako naređenje bez pogovora, a da u slučaju neizvršenja naređenja budu streljani. Mihailović je, šta više, davao „crnim trojkama“ direktive kako treba da kolju. Šef četničkih „crnih trojki“ bio je sam Mihailović.

45. Pored „crnih trojki“, Mihailović je mnogo puta izdao naređenje da svaki četnički komandant korpusa formira leteće brigade, kojima je dao isključivo u zadatak da očiste svoj teren od partizana (ili, kako on kaže, komunista) i njihovih simpatizera i svih drugih elemenata koji se ne slažu sa njegovom organizacijom, a da se ne upuštaju ni u kakve sukobe sa okupatorom.

46. Izvršujući Mihailovićeva naređenja, njegovi komandanti korpusa i brigada, njegovi korpusi i brigade, njegove „crne trojke“ i leteće brigade, izvršile su u toku rata i okupacije bezbroj raznovrsnih ratnih zločina u svim krajevima Jugoslavije, u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj (naročito u Dalmaciji i Lici) i Sloveniji pa su tako:

U novembru 1941. četnici su streljali u selu Brajićima (srez takovski) na mestu Drenovi Vrh oko 500 zarobljenih partizana i pristalica oslobodilačke borbe. Mesto na kojem su partizani streljani nalazi se na kratkom odstojanju od Ravne Gore na kojoj se nalazio Mihailović sa svojim štabom.

U noći između 13. i 14. novembra 1941. predao je četnički komandant Jovan Škava po Mihailovićevom naređenju oko 365 partizana Nemcima u selo Slovac (blizu Valjeva), koje su Nemci odveli u Valjevo i streljali u blizini Valjeva, na mestu zvanom Krušik.

Početkom novembra 1941. Mihailovićev komandant Ajdačić zaklao je 13 partizanskih simpatizera u blizini Kosjerića, na mestu zvanom Ridovi, među kojima i učiteljice Jelenu Subić-Gmizović i Milevu Kosovac koje su četnici, pre nego što su ih zaklali, silovali i unakazili usijanim gvožđem.

Na dan 4. novembra 1941. četnici su ubili blizu Ravne Gore oko 30 partizana koje su bili na prevaru zarobili, među kojima je bilo 18 devojaka koje su bile upućene u Užice za bolničarke.

U decembru 1941. Mihailovićevi četnici streljali su, zajedno sa Nemcima, u Čačku, samo u jedan mah, 80 pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta.

U decembru 1941. u srezu požeškom radio je mešoviti njemačko-četnički sud koji je samo u jedan mah osudio na smrt 12 pristalica partizana.

U decembru 1941. i tokom januara 1942. četnici su poklali preko dve hiljade muslimana – ljudi, žena i dece iz okoline Foče, Čajniča i Goražda. Klanja su vršili na mostovima na Drini u Foči i Goraždu.

U toku decembra 1941. i tokom cele 1942. Mihailovićevi četnici pohapsili su i predali Nemcima u raznim krajevima Srbije hiljade pristalica partizana, koje su Nemci streljali u logorima Banjici, Šapcu, Nišu, Užicu, Čačku i drugim mestima, a pored toga sami četnici su poubijali hiljade pristalica partizana, opljačkali mnoga sela, batinali hiljade ljudi, a veliki broj žena i devojaka iz partizanskih porodica silovali.

Na dan 1. aprila 1942. godine četnici Rada Radića pobili su u Jošavci 20 ranjenih partizana, a među njima i teško ranjenog doktora Mladena Stojanovića.

Aprila 1942. četnici Lazara tešanovića i Rada Radića (koji su se bili stavili pod komandu Mihailovićevog kapetana Račića) ubili su 70 ranjenih partizana.

Krajem aprila 1942. Spasoje Dakić, komandant jednog Mihailovićevog bataljona u istočnoj Bosni, zaklao je engleskog majora Terensa Atertona i jednog njegovog radiotelegrafistu, engleskog narednika.

Juna 1942. Mihailovićevi četnici su u okolini Gacka u selu Izgori zapalili bolnicu sa 10 teških partizanskih ranjenika.

Juna 1942 Mihailovićev odred pod komandom kapetana Đukića Vladimira izveo je iz zatvora u Nikšiću 25 pristalica narodno-oslobodilačkog pokreta i zajedno sa Talijanima ih sve streljao.

Avgusta 1942. Mihailovićev komandant Baćović ubio je simpatizere NOP –a Rada Pravicu, sudiju, Tomu Galepa, Jovu Ljubibratića, Budimira Ukropinu i Tasu Kosovića.

Avgusta 1942. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića, prilikom zauzeća Foče, zaklali su u Foči, i u grupi sela koja se skupa nazivaju Bukovica, oko 1000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca.

Avgusta 1942. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom majora Zaharija Ostojića i Petra Baćovića zaklali su oko 2500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili.

Septembra 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u selima oko Makarske 900 Hrvata, nekoliko katoličkih sveštenika žive odrali i 17 sela zapalili.

Oktobra 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u okolini Prozora, zajedno sa Italijanima kojima je komandovao italijanski poručnik Viđak, oko 2500 muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, dece i staraca, a veliki broj sela popalili.

U oktobru 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u selu Gata, Niklice i Čišlo (sva sela u Dalmaciji), zajedno sa Italijanima, 109 Hrvata kao simpatizera NOP –a.

U jeseni 1942. u Drežnici (Hercegovina) četnici iz okoline Gacka pri pokretu za Prozor zaklali su oko 100 lica muslimanske veroispovesti.

Decembra 1942. u selu Brainci (Mrkaić, istočna Bosna) i okolnim selima, četnici Mihailovićevog komandanta Rajka Čelonje ubili su 160 seljaka i popalili selo Braince i još nekoliko sela. Među pobijenima bilo je i žena i dece.

U januaru 1943. Mihailovićevi četnici zaklali su u selu Banji (kod Aranđelovca) protu Isakovića i još 18 pristalica partizana.

Januara 1943. zaklao je major Cvetić 16 zarobljenih partizana u okolini Užica.

Januara 1943. pod komandom Komarčevića Mihailovićevi četnici su zaklali 72 simpatizera partizana u srezu posavskom.

Januara 1943. četnici Pavla Đurišića ubili su u srezu bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1000 žena i dece muslimanske veroispovesti.

U februaru 1943. četnici, pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevaljskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1200 muškaraca i 8000 staraca, žena i dece i opljačkali, pa potom spalili oko 2000 domova.

Polovinom jula 1943. u selu Cikoti (istočna Bosna) četnici su otkrili 80 ranjenika Prve proleterske divizije, oduzeli im oružje, a sutradan doveli Nemce koji su ih poubijali, a zatim spalili.

Jula 1943. u Bišini (Birač) četnici su otkrili 120 ranjenika Prve i Druge proleterske brigade i izdali ih Nemcima koji su ih pobili.

Decembra 1942. četnički komandant, major Petričević, streljao je u Kolašinu 28 zarobljenih partizana i šest seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. četnički komandant Živan Lazović zaklao je u selu Selevcu (beogradskog okruga) 15 seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u okolini Bosanskog Grahova 137 zarobljenih partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u selu Tičevu, kod Drvara, 28 zarobljenih partizana.

Decembra 1943. zaklali su četnici u Zeti (Crna Gora) 8 seljaka, delegata na Prvoj antifašističkoj skupštini Crne Gore.

Decembra 1943. zaklali su četnici Nikole Kalabića u selu Kopljarima (kod Aranđelovca) 24 seljaka, pristalica partizana.

Decembra 1943. četnici pod komandom Vuka Kalaitovića u srezu sjeničkom (Sandžak) zaklali 18 pristalica partizana.

Decembra 1943. četnici pod komandom potpukovnika Miodraga Paloševića i majora Svete Trifkovića zaklali su u selu Vraniću (srez posavski, okrug beogradski) 72 lica, među kojima i jedno dete od dve godine, drugo od 3 meseca. Jednu od žrtava su kastrirali. Pored toga opljačkali su veliki broj seljačkih domova.

Od meseca jula 1941. do marta 1943. Mihailovićevi četnici, pod komandom Pavla Đurišića, osudili su na smrt i streljali oko hiljadu crnogorskih partizana i seljaka zbog toga što su učestvovali u oslobodilačkom ustanku u Crnoj Gori.

Ma dan 29. aprila 1944. četnički odredi kapetana Živojina Lazovića, majora Svetislava Trifkovića, Kalabića Nikole, Bojovića Dragutina, Bogićevića Svete, Dokmanovića Radovana i Radićevića Svete u selu Dugovcu (srez podunavski, okrug beogradski) zaklali su 73 lica, među kojima i devet žena. Tom prilikom teško zlostavljali 37 drugih lica i opljačkali ih, pa potom popalili 220 domova.

Aprila 1944. četnici su kod Bajine Bašte zaklali osam simpatizera partizana.

Maja 1944. četnici Dragutina Keserovića pronašli su na Jastrepcu partizansku bolnicu, pa su streljali oko 24 ranjenika i četiri bolničarke.

Maja 1944. četnici sa Majevice su otkrili u Semberiji partizanske bolnice i ubili oko 300 teških ranjenika.

U leto 1944. četnici su u selu Balinoviću živog pekli pred 20 ljudi Živana Đurđevića, seljaka iz sela Balinovića, a potom zaklali njega i njegovog sina.

Početkom avgusta 1944. Dušan Radović, zvani Kondor, komandant Mihailovićevog zlatiborskog korpusa, zaklao je dva američka avijatičara koji su se bili prinudno spustili padobranima kod reke Lim.

Avgusta 1944. četnički odred Bogićevića Svete uhvatio je u selu Sepcima (okrug beogradski) Sremčevića Savu, Vojinović Konstantina, Radojević Iliju i Jakovljević Iliju i, pošto ih je teško mučio da bi im iznudio priznanje o saradnji sa poartizanima, svu četvoricu je zaklao.

47. Nabrojani zločini su samo mali deo zločina koje su Mihailovićevi četnici, sprovodeći njegova naređenja i direktive, izvršili u svim krajevima Jugoslavije. Pored toga desetine hiljada ljudi četnici su zlostavljali i batinali, a u Crnoj Gori su bili uveli specijalni sistem batinjanja pomoću „roglje“. Mihailovićevi komandanti dostavljali su spiskove pristalica partizana okupatorima i kvinslingovcima na osnovu kojih su ljudi bili hapšeni i streljani. Naročito je Mihailovićeva beogradska organizacija tesno sarađivala sa specijalnom policijom na uništavanju pristalica partizana u Beogradu.

Napominjem da je ovo samo dio optužnice koji se odnosi na ratne zločine, a cijela optužnica se može naći na www.znaci.net/00001/60 (Prof. dr. Miodrag Zečević: Dokumenta sa suđenja Draži Mihailoviću). Drugi izvor je knjiga Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, Genocid nad muslimanima, Biblioteka “Refleksi”, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

izvor: Sandžak Press